U Hrvatskoj su se neki lobiji specijalizirali za pljačku potrošača, a metode su usavršili do te mjere da ih se tretira kao uspješne poduzetnike. Jadno od takvih područja je naplata parkiranja, javna usluga koja to nije, jer od usluge nema niti početno slovo. To je jednostavno porez potrošača što se u neko vrijeme našao na nekom mjesto.

Naplatom parkiranja potrošaču automobil nije osiguran, nije čuvan, niti je zaštićen. Netko se jednostavno prvi sjetio da je obračunska jedinica sat i definirao cijenu sata. Nema veze što potrošač koji se tu našao ne treba sat vremena, a ako slučajno nije plati taj sat slijedi kazna u vidi dnevne parkirne karte, koju također nije naručio, što su neki potrošači na sudu dokazali da je nezakonito. Ali tko će hrvatskog mentaliteta dizati parnicu za 80 ili 100 kn koliko je DPK. U ovom businessu radi se o gotovini, nema počeka, nema odgode plaćanja, pa čak ako je potrošač otipkao krivi broj reg. oznake, naplatiti će mu se DPK, je kontrolor nije mogao utvrditi činjenično stanje.

Smatramo da je to ipak prihvatljivo rješenje ako naplatu parkiranja vrše gradske firme, pa novac od karata i DPK ide u gradski blagajnu, pa gradska samouprava ne mora posezati za povećanjem komunalne naknade da bi krpale praznu gradski kasu.

No nikako se ne može opravdati da su u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše nikle specijalizirane firme za naplatu parkiranja, najčešće se zovu „Parking“. Firme koje su osnovane s ciljem da dobiju koncesiju za naplatu parkiranja, a da u tu koncesiju nisu unijele ni lipe. Da apsurd bude još veći gradovi su uredili parkiranja mjesta ili uređuju pred neke izbore i onda ih dodjeljuju koncesionaru na upravljanje. Koncesijski ugovori su najčešće sklopljeni da koncesionar uplaćuje određenu sumu u gradski proračun i nije bitno koliki je njegov prihod, što rezultira bezobraznom jagmom za naplatom DPK.  Pri tome lokalne samouprave ostaju bez najmanje duplo većeg prihoda koji bi ostvarile da gradske firme vrše naplatu parkiranja.  K tome je cijeli business zamotan u celofan humanitarnog zapošljavanjem bar jednog invalida u Parkingu, kojeg onda pošalju na terena da dijeli DPK, ali u uredu nema nijednog invalida.

Ista kreacija se provodi i sa „Pauk službom“. Postoje firme osnovane samo da skupljaju automobile po ulici i to prečesto sa mjesta gdje ih po Zakonu o cestovnom prometu ne bi smjeli prisilno uklanjati. Zakonom je decidirano jasno propisano sa kog mjesta se automobil uklanja bez ikakvog rješenja. Za taj posao su također odgovorne jedinice lokalne samouprave, koje su dale business „poduzetniku“ sa namjerom da kupi specijalno vozilo za prijevoz automobila u koncesiju, a vozilo je kupio tek po dobivanju koncesije.  Kako su se potrošači uglavnom počeli izbjegavati parkiranje van parkirališta, „Pauk služba“ se našla u problemima. To su riješili na način da se uspjelo uvjeriti mjerodavne da više sa „Paukom“ ne mora biti prometni policajac, koji sada sjedi u prometnom uredu i kada mu revni djelatnici „Pauk službe“ elektroničkom poštom pošalju sliku vozila, on im da odobrenje da vozilo odvezu na deponij te uredno pošalje poštom „sretniku“ obvezni prekršajni nalog, pa neka se žali da vidi kome će sud vjerovati njemu ili prometnom policajcu kao službenoj osobi. Poduzetnici su dodali i dodatne mjere, u zadnje vrijeme „Pauk služba“ počinje „raditi“ oko 6 sati ujutro, kada njihov „Pauk“ kruži poput lešinara gradom vrebajući neopreznu žrtvu koja je bar jednim kotačem nepropisno parkirala automobil na nogostupu. No vikendom, u sitne sate ili noću, „Pauk služba“ ne radi, a već izbezumljeni vozači (koji se ne boje propisa nego „Pauka“) ostavljaju vozila ispred ulaza zgrada, na nogostupima, na ulici, pa čak i na „otocima“ u raskršćima . Sve je to dokaza da se ni ovdje ne radi o javnoj usluzi nego zločesto organiziranom businessu.

Pa svi tako rade, reći će prosječni potrošača, a mi iz ROZP se javno i energično zalažemo da te dvije usluge prestanu biti business podobnih pojedinaca i da postanu javne usluge po mjeri potrošača. Zakon o obveznim odnosima nalaže da se plaća samo učinjena usluga, a Zakon o zaštiti potrošača da ako se izvrši neka usluga bez izričite narudžbe potrošača i za njih se traži platež, da se ima smatrati kako se radi o promidžbenom daru trgovca.

Zalažemo se da se za vrijeme parkiranja koje je plaćeno osigura čuvanje vozila i osiguranje od oštećenja i elementarnih nepogoda, te da se plaća onoliko vremena koliko je automobil bio parkiran, znači plaćanje parkiranja po završenom parkiranju, a nikako unaprijed. „Pauk služba“ da dolazi tek na poziv prometnog policajca ili po nalogu lokalne samouprave, a nikako da radi po načelu slobodnog lova.

Zalažemo se da se koncesija za parkiranje može dati samo izuzetno i to po načelima koncesije, a to znači npr. da se koncesionaru daje u koncesiju zemljište na kojem će izgraditi parkiralište i vršiti naplatu u određenom vremenu, pri čemu će se  razumni postotak od prihoda slijevati u gradsku blagajnu. Po isteku koncesije parkiralište postaje vlasništvo grada i on dalje vrši naplatu parkiranja.

Ž.T.

We use cookies to improve our website and your experience when using it. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information