Hipotetsko pitanje je: Je li „Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača“ vladino savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača ili vladino savjetodavno tijelo za zaštitu trgovaca? Zakon o zaštiti potrošača članak 123. između ostalog određuje:

„Vlada Republike Hrvatske osniva i imenuje Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača na vrijeme od četiri godine. Vijeće čine predstavnici državnih tijela nadležnih za područje zaštite potrošača, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, udruga za zaštitu potrošača i neovisni stručnjaci iz područja zaštite potrošača. Predsjedatelj Vijeća mora biti stručnjak iz područja zaštite potrošača. Vijeće sudjeluje u izradi Nacionalnog programa za zaštitu potrošača i izvješća o ostvarivanju Nacionalnog programa za zaštitu potrošača, potiče izmjene i dopune postojećih te donošenje novih propisa iz područja zaštite potrošača, sudjeluje u kreiranju politike zaštite potrošača i izvješćuje Vladu Republike Hrvatske o slučajevima kršenja dobrih poslovnih običaja. Rad Vijeća je javan. Vijeće podnosi Vladi Republike Hrvatske godišnje izvješće o svom radu.„

Odredbom nije određeno u kakvom omjeru trebaju biti predstavnici trgovaca i državnih institucija i predstavnici potrošača.

Odlukom je određeno da Vijeće ima 15 članova, od čega su 4 člana predstavnici udruga za zaštitu potrošača, tj. predstavnici potrošača, jer drugi članovi nisu predstavnici potrošača, već predstavnici državnih institucija ili predstavnici trgovačkog lobija.

Nije propisan ni način izbora ili određivanja članova Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, pa je očigledno da je sadašnji sastav vijeća u izrazitom sukobu interesa (preko 50% članova), tj. da je Vijeće ustrojeno na način da štiti interese trgovaca, a ne interese potrošača. Zanimljivo je i tko su predstavnici udruga za zaštitu potrošača. To su voditelji Savjetovališta za zaštitu potrošača ( Osijek, Pula, Split i Zagreb), a Savjetovališta financira Ministarstvo gospodarstva isključivo preko natječaja, pa je jasno čiju politiku moraju provoditi i čije interese zastupati „predstavnici udruga za zaštitu potrošača“

Nadalje, radom Vijeća i sazivanjem sjednica rukovodi Ministarstvo gospodarstva i Vijeće funkcionira kao tijelo resornog ministarstva, a ne vladino savjetodavno tijelo. Da je kojim slučajem resorno ministarstvo, ministarstvo uprave ili ministarstvo pravosuđa, bilo bi logičnije i prihvatljivije.

EU daje posebnu pozornost zaštiti potrošača, uvidjevši da su potrošači “pokretači europske ekonomije“. Zabrinjava „hrvatsko rješenje“ po kojem je zaštita potrošača svedena na jedan Odjel i Ministarstvo gospodarstva, tj. gurnuta je na marginu vladinog interesa. Način financiranja udruga za zaštitu potrošača i savjetovališta za zaštitu potrošača zakonskim rješenjima se provodi na način da Ministarstvo gospodarstva raspisuje natječaje i odobrava sredstva, a to znači i da nadzire i rukovodi aktivnostima udruga koje su dobile sredstva na natječaju.

Drugi način financiranja je zakonska odrednica da „lokalna samouprava“ mora podupirati rad udruga za zaštitu potrošača. Tek u prošlom Nacionalnom programu zaštite potrošača je bilo definirano da se ta potpora daje iz proračuna lokalne i regionalne samouprave, u novom nema ni te odrednice. Ali nikakve sankcije ne postoje ako se ne daju sredstva, niti je određena visina potpore. Tako npr. u Karlovačkoj županiji teret sufinanciranja nosi županija i gradovi, te 25% općina. Tim sredstvima udruge u Karlovačkoj županiji jedva da pokrivaju osnovne troškove, tj. rade na „hladnom pogonu“. Situacija u Hrvatskoj je daleko od stanja u Karlovačkoj županiji. Samo oko 30% tijela lokalne samouprave ima ustrojeno savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača iz članka 24. Zakona o zaštiti potrošača. Gdje je tu Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača i je li ikada provjerilo implementaciju Zakona o zaštiti potrošača? Zar to nije nepoštena poslovna praksa, što je zakonom definirano područje interesa Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača?

Narečene lokalne samouprave uredno donose odluke o javnim uslugama suprotno članku 24. ZoZP i državna tijela i institucije ih priznaju kao pravovaljane iako je iz pojedinačnih nadzora Državnog inspektorata (po prijavi) jasno da su takve odluke pravno ništetne.

Pitamo se koja je onda funkcija Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, ako ne „ZAŠTITA POTROŠAČA“? Nije nam jasno zašto vladino tijelo za zaštitu potrošača nije ustanovilo stvarno stanje implementacije Zakona o zaštiti potrošača u kojem je iz 2003. godine odrednica da tijela koja odlučuju o javnim uslugama u lokalnom samoupravi (gradonačelnik/načelnik i gradsko/općinsko vijeće) moraju imati savjetodavno tijelo za zaštitu potrošača javnih usluga, a odluke donose poslije razmatranja mišljenja savjetodavnog tijela na transparentan i nediskriminirajući način.

Jedino moguće rješenje iz takvog formalističkog odnosa prema pravima europskih potrošača je da se osnuje Agencija za zaštitu potrošača ili bar pri Vladi RH nezavisni Odjel za zaštitu potrošača, u kojima će raditi stručnjaci iz područja zaštite potrošača, a ne trgovački lobi.

Tako je odlukom Vlade RH (http://www.poslovni-savjetnik.com/propisi/zastita-potrosaca/odluka-o-osnivanju-nacionalnog-vijeca-za-zastitu-potrosaca-urednicki-proci) ustrojeno Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača.

Istom odlukom je za predsjedatelja Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača imenovan Vedran Kružić, pomoćnik ministra u Ministarstvu gospodarstva, što smatramo da je u suprotnosti s člankom 123. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito navodi dapredsjedatelj Vijeća mora biti stručnjak iz područja zaštite potrošača“. Ne sumnjajući u sposobnosti i kvalitete gospodina Kružića, pitamo koje su njegove reference da je „STRUČNJAK IZ PODRUČJA ZAŠTITE POTROŠAČA“ ?

Predsjednik Organizacije „ROZP“
Željko Tomašić, mag.ing.aedif

We use cookies to improve our website and your experience when using it. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information