Čuje li se glas potrošača?

16. 02. 25

Raščlambom implementacije zakona koji definiraju javne usluge nedvojbeno smo zaključili da se kroz sve zakone i podzakonske akte nastavlja monopolistička praksa u raznim oblicima, te da subjekti koji odlučuju i provode zakonom određene radnje vode računa jedino kako sa što manje snaga i sredstava ostvariti što veći profit, a pri tome se potpuno zanemaruje interes potrošača.

Glas potrošača se ne sluša, a potrošača se  u Hrvatskoj, koristeći se navikom iz prošlosti o bespogovornoj poslušnosti i straha od gubljenja radnog mjesta, svelo na slabiju stranu na tržištu, potpuno zanemarujući europsku potrošačku praksu, gdje je potrošač regulator tržišta.

To je posljedica što su političke strukture, koristeći neinformiranost EU i davanjem dvojbenih izvještaja o stanju zaštite potrošača u Hrvatskoj , povukle sredstva namijenjena zaštiti potrošača za svoje političke ciljeve, a da su pri tom na nacionalnoj razini potpuno prekinuli sufinanciranje rada udruga za zaštitu potrošača i savjetovališta za zaštitu potrošača.

Time su udruge lišene mogućnosti implementacije zakonskih odrednica djelovanja:  (1) pružati preventivnu zaštitu putem informiranja i savjetovanja potrošača o njihovim pravima i obvezama, (2) provoditi, putem akreditiranih laboratorija, usporedne testove proizvoda i rezultate objavljivati u medijima, (3) provoditi preko akreditiranih laboratorija u zemlji, a po potrebi i u inozemstvu, naknadna ispitivanja proizvoda stavljenih na tržište, (4) pružati pomoć oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu. Jasno je da se nijedna ova zakonska obveza bez sredstava ne može provesti.

Zato su udruge nemoćne ili su na razini demokratskog ukrasa u provedbi zakona koji definiraju područje javnih usluga. Javnosti je poznat problem toplinarsva, koji je u zadnje vrijeme kulminirao pričom o razdjelnicima. Iako je bit problema skupa i neprihvatljiva usluga za potrošače. Zakonska rješenja onemogućavaju potrošače u pravu na cjelovitu i istinitu informaciju, temeljem koje može donijeti odgovarajuću odluku, već se potrošače dodjeljuje koncesijom kao robove koji čak moraju plaćati usluge toplanama i ako se izdvoje iz sustava grijanja.

Ništa bolje nije ni na impelementaciji Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Lokalne samouprave su, kako propisuje zakon donijele odluke o obračunskoj jedinici za odvoz komunalnog otpada, što je najčešće kanta od 120l. Potom su raspisale konesiju i dale svoje građane kao robove u koncesiju trgovcu koji zbrinjava otpad. Naime trgovci naplaćuju odvoz otpada prema zaduženoj kanti prema odluci lokalne samouprave, a ne kako zakon određuje, prema količini preuzetog otpada (volumen ili težina). Zakon obvezuje trgovca da ima pospis potrošača s količinom preuzetog otpada koji je potpisan od strane potrošača. To nema nijedan trgovac koji zbrinjava otpad. Obračunavaju broj prolaska njihovog specijalnog vozila za prikupljanje otpada kroz lokalnu samoupravu, a ne količini preuzetog otpada. Koliko su se usavršili u svom zanatu, jer je gospodarski inspektorat na njihovoj strani, praveći se nevješt u razumijevanju zakona, pokazuje i činjenica da su ti trgovci počeli provoditi zakonsku odrednicu o razdvajanju otpada na način da potrošačima naplate i razdvajanje otpada koji za njih obavi potrošač, a oni tako razdvojeni otpad prodaju i imaju dodatnu zaradu.

U javnosti je resorno ministarstvo propagiralo da se razdvajanjem otpada za toliko smanjuje račun odvoza komunalnog otpada, no to su trgovci shvatili i primijenili na svoj način, naravno na štetu potrošača, pa su tvtke koje zbrinjavaju komunalni otpad najprofitabilnije tvtke u Hrvatskoj, koje su od osnivanja u desetak godina postale magadivovi. Nije ništa bolje ni gdje otpad zbrinjavaju gradske tvrtke, jer računi još uvijek stižu prema broju članova domaćinstva, a ne prema količini predanog otpada.

Razvidno je da je vezanje zaštite potrošača uz Ministarstvo gospodarstva (u EK je u pravosuđu) smišljena i planska eutanazija pokreta za zaštitu potrošača u Hrvatskoj, koji ima tradiciju još iz davnih 50-tih godina prošlog stoljeća. Pa tako čak izvješće o stanju zaštite potrošača BEUC-u (krovnoj europskoj organizaciji zaštite potrošača) daje Ministarstvo gospodarstva, a ne hrvatski Savezi udruga za zaštitu potrošača.

Je li došlo vrijeme i za javne prosvjede protiv zloporaba na tržištu roba i usluga, protiv monopolističkog položaja bilo koga, udruge za zaštitu potrošača će donijeti odluke uskoro, jer očigledno je da demokratski dijalog ne funkcionira.

Predsjednik

Željko Tomašić. mag.ing.aedif.

We use cookies to improve our website and your experience when using it. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. To find out more about the cookies we use and how to delete them, see our privacy policy.

  I accept cookies from this site.
EU Cookie Directive Module Information